Kod prodaje biznisa, cijena se vrlo često izražava kao multiplikator EBITDA-e. No, ako ste poduzeće procijenili i nekom drugom metodom, ovaj će multiplikator zanimati svakog kupca. Zato je najvažnija vrijednost u cijelom procesu upravo EBITDA — i oko nje obično nastaje najviše sporova. Normalizacija EBITDA-e je ključni postupak kojim se iz te zarade uklanjaju jednokratne i nepovezane stavke kako bi ostalo ono što kupca zanima: održiva zarada koju biznis donosi novom vlasniku. Provjerite kako se normalizira i zašto s normalizacijom treba početi što prije!
NORMALIZACIJA EBITDA-E: ŠTO SE VRAĆA
Klasični add-backovi kod obiteljskih poduzeća mogu se podijeliti na sljedeće skupine:
- Jednokratni pravni troškovi — spor koji je završio i neće se ponoviti.
- Nadtržišni dio naknade vlasnika i članova obitelji, jer novi vlasnik zapošljava direktora po tržišnoj plaći, a ne po dogovoru s poreznim savjetnikom.
- Privatni ili poluprivatni troškovi koji su knjiženi na poduzeće — vozila, putovanja, članarine.
- Troškovi selidbe ili jednokratnog restrukturiranja.
- Zakupnina koja se vlasničkoj nekretnini plaća iznad ili ispod tržišne cijene, a koja se usklađuje na tržišnu razinu u oba smjera.
Ovime popis nije iscrpljen, ali to su najčešći kandidati.
ŠTO SE NE VRAĆA I ZAŠTO SE PREGOVARA
Sad znate što se vraća. A što se ne smije vraćati? Prvenstveno su to redovne plaće proizvodnih radnika (ili onih koji obavljaju ključnu uslugu, kao što su mehaničari u autoservisu), troškovi sirovina, tržišna zakupnina poslovnog prostora i svaki drugi trošak bez kojeg bi posao stao. Isto vrijedi za “jednokratne” stavke koje se pojavljuju svake godine. Takvi troškovi postaju redovni, bez obzira na to kako su proknjiženi.
Oko ovih stavki se redovito pregovara. Zašto? Uz multiplikator od pet, add-back od 100.000 eura mijenja cijenu za pola milijuna. Upravo zato kupci angažiraju analizu kvalitete zarade, odnosno dobiti (quality of earnings, QoE), koja svaku stavku nastoji potkrijepiti dokumentacijom. Ako je popis stavki koje se vraćaju sastavljen bez odgovarajućih dokumenata, to neće donijeti višu cijenu, prije niže povjerenje. Nakon toga, slijedi dublja provjera svega ostalog te potencijalno odustajanje od kupnje.
KAKO VODITI EVIDENCIJU
Normalizacija EBITDA-e, dakle, nije uvijek proces koji se koristi za podizanje cijene. Ako je poduzeće tri godine odgađalo održavanje, kupac će normalizirati EBITDA-u naniže za realan godišnji trošak. Isto vrijedi za jednokratne prihode i za marže napuhane privremenim ugovorom s kupcem.
Predlažem zato praktični zadatak ako planirate prodaju u naredne dvije do tri godine: odmah počnite voditi evidenciju normalizacija, s pripadajućim dokumentom uz svaku stavku. U suprotnom, ako popis pravite tek tjedan dana prije dubinske analize (due diligencea), to će se lako prepoznati. A onda će kupac imati značajnu prednost u pregovorima i vjerojatno postići nižu cijenu.
Ako vas zanima više o procjeni vrijednosti mikro i malih poduzeća, provjerite i ovaj tekst o SDE metodi.



