Nakon objave o trenutačnoj američkoj inflaciji, na tržištima kapitala zavladala je euforija koja je burzovne indekse (opet) dovela na povijesne vrhunce. S&P500 indeks došao je na oko 7800 bodova. Novom FED-ovom čelniku, Kevinu Warshu, blago je laknulo zbog podataka o inflaciji jer sad ne mora podizati referentne kamatne stope. Američki predsjednik kontinuirano je kritizirao Warshovog prethodnika Powella upravo zbog politike kamatnih stopa.
Potrošačka inflacija je u srpnju u SAD-u bila na 3,4 % na godišnjoj razini, s tim da je temeljna pala na 2,5 %, gdje je i bila prije rata s Iranom. Proizvođačka pak inflacija pada treći mjesec uzastopce i u srpnju je na 4,7 %. Kad se gledaju mjesečni pomaci, onda proizvođačka stoji (0,0 posto), dok je potrošačka imala rast od 0,1 posto.
Sve je to dodatno ojačalo burzovni kolovoz. Naime, srpanj je za S&P500 krenuo s oko 7500 bodova, gdje je i završio, da bi se u prvom dijelu kolovoza podigao na oko 7800 bodova.
KLJUČ RAZUMIJEVANJA: OČEKIVANA INFLACIJA
Tridesetogodišnji realni prinos ili TIPS real yield iznosi oko 3 %, najviše od 2008. To je onaj prinos na tridesetogodišnje američke obveznice koji je usklađen (umanjen) za očekivanu inflaciju. Budući da znamo da je nominalni prinos za isti rok malo ispod 5,3 posto, onda znamo da je inflacija, ne bilo koja, već očekivana inflacija u dugom roku malo manja od 2,3 %.
Možda možemo reći i da je Powell uspio izvesti meko slijetanje. U prijevodu, naglo podizanje stopa u 2022. i posljedično kasnije spuštanje nije proizvelo recesiju, koju se čekalo kao Godota.
No, ovaj visoki oktanski broj preko 5 posto nije dobar za ekonomiju. Utječe na visoke kamatne stope na hipotekarne kredite, koji su važni za tržište nekretnina. Štoviše, nalazi se na razinama gdje već dugo nije bio. S jedne strane, utječe na smanjenje potražnje, a s druge smanjuje i vrijednost takve imovine.
Realno prinos je zapravo stvarni (realni) trošak dugoročnog kapitala. Naglasio bih dostupnog kapitala: taj je epitet ovdje presudan.
DIVERGENCIJA U AMERIČKOJ EKONOMIJI
Naglasimo kako realni prinosi rastu dok se kratkoročna inflacija smiruje. Dakle, opet je profesor Damodaran bio u pravu: FED ustvari samo signalizira, jer je njegov utjecaj na dulji krak krivulje prinosa (čitaj: na dugoročnije kamatne stope) po Damodaranu nikakav. Ovo nije samo priča samo o FED-u i inflaciji (i fiskalnom deficitu, kojeg SAD zdušno izvozi kroz dolar svima nama).
Paralelno se događa divergencija:
- padaju inflacija, zapošljavanja i potrošački sentiment, no
- rastu korporativne dobiti i posljedično valuacije kompanija.
Američki potrošački sentiment u kolovozu pao je na 51, dok je oko 85 % kompanija koje su izvijestile o rezultatima nadmašilo očekivanja o zaradama. Zato je S&P 500 na rekordnim razinama.
Interpretacija može biti da tržišni sudionici vjeruju kako slabiji nominalni rast i zapošljavanje neće ozbiljno pogoditi dobiti, dok niže inflacijske brojke smanjuju rizik dodatnog monetarnog zaoštravanja.
Ipak, tržište obveznica kao da šalje drukčiju poruku: dugoročni kapital ostaje skup zbog ne samo zbog fiskalnih deficita i velikih emisija američkog ministarstva financija, već i goleme AI potražnje za kapitalom. Alphabet, Amazon i Meta ove su godine već izdali gotovo 220 milijardi dolara obveznica.
TRIDESETOGODIŠNJI REALNI PRINOS MORA NEŠTO SLOMITI
Čini se kako možemo imati paradoks: FED više neće dizati stope, a ukupni trošak kapitala kompanija (financijaši ga nazivaju WACC) ipak ostaje visok: realni prinos na dugom kraju ne pada.
Damodaran to ne smatra paradoksom, jer je uvjeren kako FED ništa ne određuje, samo signalizira.
No, mi znamo da povišeni ukupni trošak kapitala smanjuje valuacije. Kako to da one ipak kontinuirano rastu? Dokle god je očekivani rast dobiti veći od (rasta) diskontne stope, to će biti tako. Ali što je tridesetogodišnji realni prinos bliže 3 %, to je taj “zračni jastuk” tanji.
U jednom trenutku visoki realni prinos mora nešto slomiti: CAPEX, kreditnu potražnju, potrošnju ili multiple na equity. Pitanje je samo što će prvo popustiti. Stoga bih ovu divergenciju čitao kao napetost u kasnoj fazi konjunkturnog ciklusa, i to između snažnog korporativnog sektora i sve skupljeg dugoročnog kapitala.
Što to znači za vlasnika ili direktora u malom ili srednjem hrvatskom poduzeću? Što treba promatrati? Odgovor je: ne samo referentne stope FED-a ili ECB-a, odnosno Euribor. Dugi realni prinos ponovno je ključan za određivanje cijene novca za vaše dugoročne investicije ili određivanje vrijednosti vašeg poduzeća.
